Svi već znamo da je II. gimnazija puna talentiranih pisaca, a od ovog tjedna krećemo u novi projekt – Kritičarke Druge. Naše će učenice svojim recenzijama pratiti kulturni život grada, posebno kazališni i koncertni. Ovaj je tjedan na repertoaru recenzija opere “I Pagliacci” iz pera naše Marite Reić (3.B uz mentorstvo prof. Magdalene Mrčela).
U Hrvatskom je narodnom kazalištu 4. studenoga 2024. premijerno izvedena opera „I Pagliacci“. Djelo je u 19. stoljeću skladao talijanski skladatelj Ruggero Leoncavallo. U glavnim ulogama nastupili su Ivan Momirov kao Canio i Antonija Teskera kao njegova žena Nedda. Članovi njihove glumačke trupe su Grga Peroš kao Tonio te Lovre Gujinović kao Beppe. Još bih izdvojila Marka Lasića koji glumi ljubavnika Silvija te Miroslava Ljubičića u ulozi Svećenika. Dirigent opere je Ivo Lipanović, a redatelj je Mario Kovač. Davor Prah uredio je scenu, a za kostimografiju se pobrinula Ana Mikulić. Za oblikovanje svjetla i tona zaslužni su Srđan Barbarić i Željko Mravak.
Ruggero Leoncavallo bio je poznati talijanski skladatelj iz kasnog 19. stoljeća. Slavu mu je donijela opera „I Pagliacci“ praizvedena u Milanu 21. svibnja 1892. godine. Ostala su njegova poznata djela „I Medici“, „Cigani“ i „Der Roland von Berlin“.
U prologu opere klaun Tonio najavljuje istinitu priču koja će još jednom dokazati da su i glumci obični ljudi. U prvom činu upoznajemo kazalištu trupu koja je stigla u malo mjesto. Njezin je vođa Canio. Njegova je zavodljiva supruga Nedda zaljubljena u mladog seljaka Silvija koji je nagovara na zajednički bijeg. U Neddu je zaljubljen i Tonio – grbavi i neugledni član trupe kojemu se svi rugaju. Bijesan zbog neuzvraćene ljubavi, Tonio je prevarenom suprugu otkrio ljubavnu aferu koja mu se odigravala iza leđa.
U drugom činu počinje dugo iščekivana predstava u predstavi. Canio je lud od tuge zbog ženine nevjere i planira veliku osvetu. Kako njihova predstava govori o nevjeri, u jednom su se trenutku ispreplele zbilja i predstava. Isprva je to shvatila samo Nedda, a potom i svi ostali. Canio u očaju i ljubomori nožem probada nju, a potom i mladog ljubavnika. I zbilja; Komedija je završena!
Ivan Momirov fantastično je utjelovio lik Canija. On je vođa trupe, prpošni glumac, veličanstveni klaun i ljubomorni muž. Sve je te uloge je odradio na razini, a njegovo je pjevanje pravi ukras cijele opere. Prikazao nam je svoje vodstvo, moć, posesivnost, ljubav, ljubomoru, tugu i na kraju očaj.
Scenografija je bila jednostavna, izdvojila bih jedino glazbenu kutiju koja je nadoknadila nemaštovitost ostatka kulisa. Svidio mi se dio kada je ona predstavljala pozornicu kazališne trupe. Kostimografija je odradila sjajan posao s članovima trupe. Klaunovi su bili zaigrani i šareni i doprinijeli su veselom ugođaju čitave predstave. Oni su bili najjača karika, a posebno bih izdvojila dvojac iz „Cirkus kolektiva“ koji je nastupao na štulama.
Opera nam je prikazala sudar stvarnog života i predstave. U jednom trenutku je stvarnost preuzela pozornicu. Radnja se odvijala brzo, ali to nije umanjilo razumljivost i atraktivnost predstave. Iako ne učim talijanski jezik, uživala sam u ovoj operi, ljepoti glasova, snazi emocija i prpošnosti glumaca.